OCJENJIVANJE I OCJENJIVAČI RADNE SPOSOBNOSTI

D. TIM OCJENJIVAČA U INVALIDSKOM OSIGURANJU

Novim zakonskim propisima (11) ocjenjivaču je znatno sužen djelokrug rada. Praktično može samo da ocjenjuje da li postoji ili ne postoji invalidnost (gubitak radne sposobnosti, promijenjena radna sposobnost), ali ne izmijenjena radna sposobnost, neposredna opasnost od nastanka invalidnost i preostala radna sposobnost za rad u kraćem radnom vremenu).
Redukcija broja ocjena sadržajno je devalvirala struku i stavila ocjenjivača pred velike etičke dileme. Ona je demantirala i aktualnu zakonsku definiciju invalidnosti čija je jedna od komponenti "trajne promjene u zdravstvenom stanju". Napr. u zidara sa kobaltnim kontaktnim ekcemom, prema ranijim kriterijima, nije postojala invalidnost, nego neposredna opasnost od nastanka invalidnosti uz obligatni prekid ekspozicije u cilju prevencije invalidnosti. Prema novoj definiciji invalidnosti, u tog pacijenta postoji invalidnost, iako se ne radi o trajnim, nego privremenim promjenama u zdravstvenom stanju, ako se promjenom radnog mjesta, štetna ekspozicija isključi.
Da su novi propisi "robovi" tranzicije i da su diktirani samo surovom ekonomskom stvarnošću, govori i nemogućnost invalida rada da radi na svom ili drugom poslu u skraćenom radnom vremenu, radi stabilizacije svojih sposobnosti pogođenih bolešću u periodu profesionalnog razmaha ili održanja tih sposobnosti na nivou koji tolerira rad pri kraju radnog vijeka. U ocjene koje verificiraju invalidnost uključena je i ranija ocjena izmijenjene radne sposobnosti. Invalidnost postoji i kada osiguranik može da radi puno radno vrijeme na drugim poslovima koji odgovaraju njegovim tjelesnim i psihofizičkim sposobnostima, bez prekvalifikacije odnosno dokvalifikacije. Time je proširen krug invalida rada koji ostaju u radnom odnosu.
Dijapazon ocjena proširen je evaliuranjem radne sposobnosti vojnih invalida i demobiliziranih boraca koji nisu, niti su ranije bili u radnom odnosu. Promijenjena radna sposobnost ocjenjuje se prema stručnoj spremi, odnosno stečenoj kvalifikaciji, a u u vojnih invalida i demobiliziranih boraca bez stručne spreme i stečene kvalifikacije po principu evaluiranja opće radne nesposobnosti-potpune nesposobnosti za privređivanje.
U fokusu ocjenjivača je verifikacija promjene a ne gubitka radne sposobnosti. Promjena radne sposobnosti je izraz neumitnog kontinuiranog toka jednog procesa, a gubitak radne sposobnosti kraj tog procesa.
Primjenu principa "gubitka" i principa "ostatka " 1998.godine je zamijenila primjena principa "promjene". Ocjenjuju se promjene strukture ili nivoa radno relevantnih pojedinih sposobnosti ili grupa sposobnosti zbog bolesti ili povreda, kao komponenti osobne radne sposobnosti. Invalidnost se shvata kao apsolutna prepreka za konkretne poslove i profesionalni razvoj na tim poslovima, a nikako kao gubitak validnosti za ogroman, skoro nepregledan broj drugih poslova. Segregacija radnika na osnovu gubitka ili smanjenja jedne ili više sposobnosti je duboko nehumana. Naučno su neodrživi i socijalno deplasirani pojmovi "invalid rada", "invalidsko radno mjesto", "radna mjesta za invalide", "gubitak radne sposobnosti" itd. Ako promjena sastava ili nivoa sposobnosti zahtijeva promjenu poslova, atribut "invalidnost" se potpuni gubi prvim danom rada na novom poslu. Profesionalni status postaje sve značajniji u životu modernog čovjeka, a time i "rad uz bolest", što ovoj struci stalno otvara nove perspektive.

Na tromeđi interesa institucija osiguranja (zaštite), subjekta i svoje struke, ocjenjivač kao temelj svog rada izdiže stručnu istinu. Ljubav prema stručnoj istini provlači se kao zahtjev kroz sve njegove postupke do i poslije donošenja nalaza i mišljenja o radnoj sposobnosti. Ljubav prema stručnoj istini je iznad ljubavi prema pacijentu, što ovom specijalističkom medicinskom profilu daje poseban pečat.
Kada se evaluiraju osobine koje mora imati dobar ocjenjivač, pored mnogih, navodi se "sposobnost za vijećanje" (timski rad). Ocjenjivač radi sa drugim članovima tima od kojih se značajno razlikuje u sposobnostima, osobinama ličnosti, znanju, karakteru, temperamentu, motiviranosti, profesionalnim interesima i radnim vrijednostima. Osobito su važne u toj sposobnosti one osobine ličnosti koje su prepreka za donošenje pravilne ocjene: isključivost, navodno veliko znanje u tim "slučajevima", "emotivno dokazivanje", "pridobijanje pristaša", nametljovost bez argumentacije i neskromnost u isticanju svog znanja. Vice versa, rad u timu -"vijećanje" omogućuju i obogaćuju ljubav prema stručnoj istini, respekt nepristranih dokaza, trezvenost, strpljivo slušanje drugih i empatija. Pobornici timskog rada smatraju da svaka individualno donesena ocjena nosi visok rizik stručne, profesionalne i etičke pogreške.
Međutim, u novije vrijeme sve je više pokušaja u praksi da se sposobnosti i osobine čovjeka u odnosu na profesionalne zahtjeve evaluiraju, ne timski, nego individualno uz podršku računara. Postoje vrlo različiti složeni sistemi za evaluaciju sposobnosti čovjeka i zahtjeva rada.
Američki O NET sistem (11) je vrlo blizak klasičnim stavovima ocjene. Sadrži podjelu i definiciju 52 sposobnosti, 46 vještina i 33 znanja, sa preko 130 deskriptora. Svako od preko 1.200 zanimanja je definirano u odnosu na profil radne sposobnosti. Za implementaciju u našim prilikama, vjerovatno mu treba dosta vremena (12).
Slovenački CEC sistem (Computerized estimation of the compability) je sistem za ocjenjivanje radne kompatibilnosti konkretne osobe sa konkretnim radnim mjestom. Bazira se na Sušnikovoj ocjenskoj analizi radnog mjesta i znanju formaliziranom iz specijalističkih i magisterskih radova slovenačkih specijalista medicine rada. Algoritam pretražuje sve potencijalne nekompatibilne osobine i ispisuje izvještaj obrade. Program je u redovitoj primjeni (13).
Rad na računaru i računarska podrška u ovoj struci je, svakako, izazov za svakog ocjenjivača. Ipak, računarska podrška je samo pomoćni isntrument i u skali vrednovanja slijedi ispod profesionalne savjesti, enciklopedijskog znanja i interpersonalnih sposobnosti ocjenjivača.
Osnovni uslovi za sticanje položaja dobrog medicinskog ocjenjivača su, pored završenog fakulteta i dvogodišnjeg rada u praksi opće medicine, završena specijalizacija i najmanje petogodišnja praksa u svim područjima ocjenjivanja (školska medicina, zdravstvena zaštita, zdravstveno osiguranje, invalidsko osiguranje, socijalna zaštita i vojna medicina). Životna i stručna praksa pokazuju da ova struka spada u medicinske specijalizacije i da je ne samo naučni i stručni, nego i pedagoški entitet, iako to birokratske fakultetske strukture uporno ignoriraju. U podjeli rada u medicini tačno se zna i uvažava domen napr.hirurga, interniste, okuliste ili epidemiologa; nema nikakvih argumenata koji bi išli u prilog mišljenju da medicinsko vještačenje nije, isto tako, posebno medicinsko područje i posebna medicinska specijalizacija.