OCJENJIVANJE I OCJENJIVAČI RADNE SPOSOBNOSTI

INVALIDNOST ILI INVALIDITET ?

U svom radu ocjenjivač mora imati definirane instrumente za ocjenu. Pored približno doktrinarnih stavova i mjerila iz klinčke medicine, ergonomije i profesiografije, ocjenjivač mora imati "na stolu" zakonske definicije predmeta ocjenjivanja, jer je donošenje svake ocjene dio definiranog legalnog postupka. Po pravilu, samo na osnovu ocjene kompetentnog stručnjaka, u okviru legalnog postupka "od zahtjeva do rješenja", stiče se, mijenja ili gubi pravo iz osiguranja.
U poslijeratnom periodu posebno je i stalno aktualno složeno pitanje radne sposobnosti vojnih invalida i invalida uopće. Brojne dileme, rasprave i konflikti u praksi nastaju zbog toga što zakonodavac nije jasno precizirao pojam invaliditeta. Naieme, iako u jezičkom smislu nema nikakvih razlika u pojmovima "invaliditet" i "invalidnost", iako su to jezički sinonimi, u praksi među njima postoje velike i višestruke razlike.
Invaliditet se može definirati kao gubitak, bitnije oštećenje ili znatnija onesposobljenost pojedinog organa ili dijelova tijela, što otežava normalnu aktivnost organizma i zahtijeva veće napore u obavljanju životnih potreba. Sinonimi su "tjelesno oštećenje", "oštećenje organizma" i "gubitak opće radne sposobnosti" (izraženo u postocima). To je anatomski ili funkcionalni gubitak na nivou organskog sistema, organa ili dijela tijela, jedne čovjekove važne funkcionalne, biološke cjeline. Invaliditet je samo postotna kvantifikacija anatomskog ili funkcionalnog gubitka, neovisna od toga da li se i kako taj gubitak štetno reflektira na profesionalne sposobnosti pacijenta.
U osiguranju od nesretnog slučaja (nezgode) invaliditet se shvata kao trajni gubitak opće radne sposobnosti, u invalidskom osiguranju kao tjelesno oštećenje, a u osiguranju vojnih osoba kao vojni invaliditet .Iako je postupak svake od instanci specifičan, invaliditet se, po pravilu, ocjenjuje u postocima.
Zajednički kriterij je da je 100 %-ni invaliditet potpun gubitak lokomotorne ili opće organske sposobnosti obavljanja normalnih životnih funkcija. U praksi postoje tablice za sve tri vrste invaliditeta koje se međusobno dosta razlikuju. Visina invaliditeta je unaprijed determinirana u tablici, a zanimanje, radno mjesto, životno doba, stručna sprema, crte ličnosti, preostale ukupne sposobnosti, znanje, vještine, ambicije, talent, plata, ukupna zarada, socijalni ili profesionalni položaj, nemaju nikakvo značenje.
Anatomski ili funkcionalni gubitak novčano se kompenzira u vidu "novčanog ekvivalenta" koji u potpunosti određuje, mijenja ili ukida nosilac osiguranja. Novčani ekvivalent je obično neadekvatan, ali je, u uvjetima današnje ekonomske bijede, značajan.

Invalidnost, za razliku od invaliditeta, izražava nepovoljan odnos tjelesnih i duševnih sposobnosti osiguranika i zahtjeva konkretnih poslova na kojima je osiguranik radio prije nastanka invalidnosti. Ne može se unaprijed odrediti niti izraziti postocima, jer je relativna, strogo individualna, zavisna isto toliko od trajnih promjena u zdravstvenom stanju, koliko i od zahtjeva konkretnih poslova. Invalidnost kao osnov za sticanje prava postoji samo u penzijskom i invalidskom osiguranju, isključivo je pojmovno i sadržajno vezana za poslove radnog mjesta pacijenta, bez obzira da li postoji invaliditet.
Najčešće trajne promjene u zdravstvenom stanju ratnih vojnih invalida koje se ocjenjuju u odnosu na određene poslove su:

1. gubitak pojedinih organa ili dijelova tijela,
2. gubitak ili bitnije oštečenje jedne ili više funkcija,
3. bolesti uzročno povezane sa ratnim okolnostima.

U rješavanju, bez sumnje velikog broja još neriješenih pitanja života i rada vojnih invalida moraju se oštro odvojiti dva područja prava :

1. prava na kompenzaciju zbog oštećenja organizma uzročno vezanog za ratne okolnosti i
2. prava na rad na osnovu radne sposobnosti.

Prema obimu, sastavu i prirodi anatomskih i funkcionalnih oštećenja nastalih zbog ratnih promjena, može se realno pretpostaviti da se oko 80 % vojnih invalida može zaposliti s punim radnim vremenom na poslovima koji odgovaraju njihovim tjelesnim i duševnim sposobnostima.
Pretpostavka se bazira na ovim činjenicama:

1. vojni invalidi su pretežno mlađi ljudi sa raskošnim dijapazonom očuvanih sposobnosti relevantnih za konkretne poslove;
2. posljedice povrede u većini slučajeva nisu progredijentne kao posljedice hronične ili degenerativne bolesti,što ide u prilog dobro radnoj prognozi;
3. .motivacija za rad vojnih invalida je izuzetno izražena,jer su mnogi od njih jedini hranioci porodice.

Prava na osnovu radne sposobnosti se mogu realizovati, zavisno od lokalnih okolnosti, po principu kvote, prioriteta ili izjednačavanja sa zdravim kadidatima za posao.
Kvota od uobičajenih u svijetu 10 % osigurala bi zaposlenje velikom broju vojnih invalida koji imaju širu skalu mediko-psiholoških kontraindikacija, a u toj funkciji bilo bi i zapošljavanje po pravu prioriteta. Naravno da se ova dva principa mogu provoditi samo ako je prethodno urađena analiza tih radnih mjesta, odnosno zahtjeva rada na konkretnim poslovima. Vojni invalidi sa utvrđenim oštećenjem mogu ravnopravno konkurirati zdravim i sposobnim radnicima u svim sferama ljudskog rada.
Vojni invalid sa 1000 % invaliditeta može biti uspješniji, sigurniji i efikasniji u poslu od zdravog radnika, zavisno od individualnih osobina i zahtjeva tog posla. Sa vidika medicine rada i ergonomije, posebno sa vidika specifične djelatnosti ovog Instituta, nema nikakve razlike između sposobnog, zdravog radnika i radnika-vojnog invalida koji radi na određenim poslovima adekvatnim njegovim tjelesnim i duševnim sposobnostima. Svaki od preko 10.000 poslova ima određene zahtjeve koje treba ispuniti; pri tome je bez ikakvog značaja da li ih ispunjava zdrav radnik ili radnik-vojni invalid.
Postoji bitna razlika i u kriterijima ocjenjivanja invaliditeta i invalidnosti. Kada se ocjenjuje invaliditet u prvom planu su biološki, neprofesionalni aspekti ("oštećenje organizma", "tjelesno oštećenje", "gubitak opće radne sposobnosti"), dok su to pri ocjenjivanju invalidnosti "trajne promjene u zdravstvenom stanju", ali samo i isključivo u odnosu na konkretne, profesionalne zahtjeve poslova osiguranika. Prema tim kriterijima, invaliditet je biološki gubitak (anatomski ili funkcionalni ili oboje) izražen u postocima, a invalidnost medicinski ili psihološki nepovoljan, štetan, ergonomski neprikladan odnos sposobnosti i osobina radnika i zahtjeva poslova njegovog radnog mjesta. Invaliditet je anatomsko ili funkcionalno oštećenje na nivou organa ili dijelova tijela, invalidnost je značajna promjena strukture i novoa profesionalne radne sposobnosti na nivou osobe.
Osnovna mjerila za evaluaciju invaliditeta su prethodno pravno definirana, tako da su rizici od nepravilne ocjene smanjeni na minimum. Svako oštećenje "nosi" određeni postotak koji se ne može mijenjati, osim u propisanim slučajevima. Kada se evaluira invalidnost, međutim, nema prethodno utvrđenih mjerila. Jedino na osnovu zakonske definicije invalidnosti i podzakonskih stručnih mjerila, ocjenjivač donosi ocjenu profesionalne radne sposobnosti koja proizilazi iz analize više varijanti odnosa koje u tom trenutku postoje između bolesnika i njegovog radnog mjesta.Ocjena da je taj odnos povoljan ili nepovoljan, odnosno da pacijent može i smije i dalje raditi na svom poslu ili na drugim poslovima ili ne može raditi ni na jednom poslu, uz određene uvjete, donosi se na osnovu velikog broja nalaza .