SUFIZAM I PSIHOLOGIJA
PREDGOVOR
"U svakom od nas je mudrost." Tako ide pjesma. Lynn Wilcox je tu mudrost otkrila iznutra i pokazuje to u djelu "kompletne" psihologije. Dr. Wilcox počinje sa originalnom definicijom pojma
"psihologija" - proučavanje duše, i mudro razmatra njen izvor, Boga, ono što tradicionalna psihologija nije učinila. Zanemarivanje porijekla "uma" (mind) i "duše" (sonl) u američkoj psihologiji je neprimjereno. Dok se na početku William James fokusirao na "stanja uma", američka psihologija bila je više bihejviorologija (nauka o ponašanju) nego nauka o duši, udaljivši se od svojih korijena. Jamesovog sljedbenika, Williama McDougalla, to je potaklo na opasku daje sa dolaskom Johna B. Watsona psihologija izgubila svoju dušu. Watson je, naime, promukao govoreći da duša ne postoji, ne mogavši spoznati njeno postojanje. Psihologija ne samo da je na više načina izgubila dušu, nego je izgubila i svoju viziju ili, tacnije, njena vizija postala je veoma ograničena. U svom nastojanju da bude objektivna,-da bude nauka, psihologija je najčešće proučavala individue kao objekte, sa distance, nastojeći da ih kvantificira umjesto da ih pokuša shvatiti iskustveno i egzistencijalno, na personalniji i subjektivniji način. Tačnije, subjekti su postali objekti koje je trebalo malo upoznati, a ne individue koje je potrebno upoznati na duboko personalan način, uključujući od svega najznačajniju, "duhovnu" dimenziju.
Psihologija o kojoj govori ova knjiga većini zapadnjaka nije bliska i prirodno je da će osobe koje su od rođenja uvjetovane svojom kulturom da vjeruju da je linearno, racionalističko, objektivno mišljenje istinski put znanja, na nju gledati sa nepovjerenjem. Neki su se opirali neracionalističkom sistemu mišljenja, jer ono veći akcenat stavlja na pokornost nego na nadmoć, a bivstvovanje u pokornosti razlikuje se od bivstvovanja odanog superiornosti slobode. Ironija je da najveći otpor prema pokornosti ispoljavaju kršćani koji tvrde da u svom privatnom životu slijede religioznog vođu koji je istakao da: "Onaj, koji želi pronaći svoj život, mora ga najprije izgubiti", paradoksalno učenje koje centralno mjesto daje savladavanju ega u odnosu na psihologiju moći i dominacije.

Dr. Wilcox, i sama zapadnjak, također vjeruje u koncept slobode i individualne odgovornosti i tu slobodu ispoljava hrabrošću da na ovaj način prezentira alternativnu psihologiju. Njena namjera nije poricanje dostignuća tradicionalne psihologije niti omalovažavanje rada istraživača. Njena namjera je da nam pomogne da otvorimo oči i postanemo svjesni realnosti svog istinskog identiteta, kojeg i ne poznajemo. Psihologija dr. Wilcoxje sadržajniji i obuhvatniji aspekt koji afirmira cjelovitu ličnost. Ona slijedi put pirova, duhovnih učitelja, ali priznaje da se vremenom mogu javiti varijacije. Ipak, "suština uvijek ostaje", osobito koncept nesebične ljubavi Božije.
U ovoj knjizi, dr. Wilcox napominje daje, u povijesti čovječanstva, sufizam postojao i postoji najmanje 1400 godina, stoljećima prethodeći modernoj psihologiji. Kao što se vidi iz sadržaja, ona se profesionalno bavi tradicionalnim psihološkim konceptima, ali ih rekonceptualizira na temelju starovjekovne mudrosti Škole sufizma koju psiholozi privrženi "nauci" uglavnom nisu priznavali.
Mudrost se, tvrdi ona, postiže prevazilaženjem ograničenog ljudskog uma {mind) univerzalnim Božijim umom. Kada se tradicionalna psihologija bavi "identitetom" čovjeka, fokusira se ili na njegovo ponašanje ili na opis njegove "ličnosti." Sufizam se, međutim, bavi suštinom čovjekovog identiteta, iskustvom spoznaje istinskog sebstva, iskustvom samospoznaje.
Čini se ispravnim reći da različite "škole" psihoterapije nisu bile u potpunosti svjesne svojih osnovnih pretpostavki o prirodi realnosti i prirodi čovjekovog identiteta, niti su adekvatno razmotrile utjecaj ovih pretpostavki na svoj klinički i istraživački rad. Posebno je "psihologija praznog organizma (tabula rasa)" držala da je cjelokupno ponašanje naučeno, da bi se psihologija trebala baviti samo vidljivim fenomenima, da razum treba da bude uvjet bez koga nema psihološke intervencije, da se razvitak čovjeka odvija relativno predviđenim slijedom te da su neoperativno definirani termini kao što su ljubav, mudrost, altruizam, intuicija, čednost (čestitost), identitet, empatija, brižnost, dobro, zlo i sloboda, nesigurni i neprikladni da bi bili predmet psiholoških istraživanja. Međutim, pretpostavka da će saznanja stečena iz takve psihologije unaprijediti čovječanstvo, teško da se pokazala tačnom, imajući u vidu današnje stanje stvari u svijetu.

Pokušaj psihologije da bude nauka, da praktički obožava nauku kao boga, je razumljiv, s obzirom na brojne devijacije i odstupanja organiziranih religijskih grupa od osnovnih učenja njihovih utemeljivača, bio to Muhammed, Isa (Isus), Musa (Mojsije), Buda ili neko drugi. Osim toga, sa uspjesima fizičkih i bioloških nauka porastao je i ugled cjelokupne nauke, kao i povjerenje javnosti u nju. Stoga je i tradicionalna psihologija, kao nauka, svoj rad uglavnom fokusirala na vidljivo ponašanje umjesto na subjektivno iskustvo, proizvoljno ograničavajući obim područja svojih istraživanja. Čak je zatvorila oči i na nedavne pronalaske kvantnih fizičara koji su utvrdili da samo prisustvo istraživača mijenja prirodu onoga što se proučava. Ono stoje nedostajalo jeste metafizička teorija i razvoj epistemologije, tj. proučavanje samog znanja. Psihologija sufizma, pak, obuhvata fiziku, metafiziku, epistemologiju i razrađen set tehnika za postizanje samorealizacije, stoje ujedno i najviši cilj života. Sufizam se oslanja na direktno transkognitivno iskustvo. Istinski, pravi self ima sposobnost da opaža ili vidi prijelazni self i zna da ono što izgleda da su individualne duše, najednom postaje duša cjelokupnog čovječanstva..

Zapadna psihologija nastojala je biti tjelesno-ograničena, ego-ograničena i kulturno-ograničena. Sufijska psihologija Wilcoxove proširuje svoje područje istraživanja, otvorenija je i obuhvatnija znanost te, prema tome, i istinitija.
Ova knjiga predstavlja fascinirajući, a ujedno, i dirljiv iskaz o tome. šta znači biti čovjek. Tačnije, psihologija sadržana u ovoj knjizi je psihologija koja je živa i odnosi se na prirodne impulse i ritmove univerzuma; dinamičnu kreativnu božansku energiju koja je, paradoksalno, neprestano u procesu izražavanja same sebe.
Psihologija o kojoj govori dr. Wilcox je humana nauka i u neraskidivoj je vezi sa temeljnim pitanjem: "Šta znači biti čovjek?", tj. pitanjem čovjekovog identiteta i izvora njegovog postojanja. To je nauka ili metod istraživanja koji ne odbacuje subjektivno nego ga sa oduševljenjem i entuzijazmom prihvata. Sva realnost počinje u "subjektivnom", a razumijevanje subjektivnog preduvjet je za
razumijevanje "objektivne" fizičke realnosti. Ustvari, to je psihologija koja transcendira svoje granice, uzimajući za predmet svog proučavanja individue koje zorno predstavljaju ljudsko i božansko (u sebi).
Po mom sudu, dr. Wilcox je morala iskusiti blizinu izvora duše, transcendirajući okvire racionalnosti i racionalnog mišljenja. Ona je, bez sumnje, kao Pascal, iskusila istinu po kojoj "srce ima svoje razloge koje razum ne poznaje." No, ipak, između nauke i sufizma ne postoji obavezno nepomirljivi konflikt. Zadatak Wilcoxove, čini se, daje ustvari zadatak pomirenja; zadatak koji uspostavlja mir između istraživačke i primijenjene psihologije. Međutim, taj zadatak prvenstveno zahtijeva pomirenje sa samim sobom i bliskost sa samim Mirom. Dakle, njen zadatak je da psihologiju dovede do potpunog razumijevanja psihičkog života. Dr. Wilcox podiže studij psihologije na višu razinu, razinu iznad mehanicističkog i racionalističkog shvatanja, na iskustvo života i izvor njegovog stvaranja.
Thomas H. Elmore, Ph.D.

Dr. Elmore je profesor savjetodavne psihologije i direktor programa Edukacije za savjetnike na Univerzitetu Wake Forest. Nadaleko poznat i cijenjen po svojim zaslugama i doprinosu u radu u oblasti holističke psihologije i psihoterapije, dr. Elmore je nebrojeno puta bio gostujući predavač u Spaniji. Italiji i Njemačkoj. Autor je brojnih stručnih članaka i radova, a zvanje doktora nauka u oblasti savjetodavne psihologije stekao je na Univerzitetu države Ohio gdje je proglašen za najboljeg doktoranta. Dr. Elmore je psiholog, bračni i porodični terapeut, sa više od trideset pet godina iskustva u kliničkoj praksi. Bio je predsjednik nekoliko stručnih udruženja, a za svoj rad i doprinos nauci dobio je brojne nagrade i odlikovanja: Carnegie Fellovvship za nastavu, nagradu za mentora godine te nagrade za uspješno rukovođenje savjetovalištem i izvanredno stručno poslovanje.