Prikaz knjige:
"Liječenje psihičkih poremećeja uslovljenih stresom."
A. Kučukalić

1.1.1. Trauma

Unutar širokog spektra stresora posebno interesantno i važno mjesto zauzima trauma. iako su psihološki efekti traume ispitivani i ranije, svoje pravo mjesto trauma kao etiološki faktor dobiva u radovima Freuda. Tako on traumatski dogadaj seksualne naravi, kao što je zavođenje ili silovanje, u početku, smatra uzročnikom razvoja neuroze. U kasnijim radovima, on mijenja mišljenje navodeći da su sjećanja o zavođenju u djetinstvu, zapravo dječije fanatazije koje su odraz vlastitih zabranjenih autoerotskih aktivnosti. Time je Freud prvi put naglasio važnost značenja koje osoba daje stvamom događaju u odnosu na sam događaj. U kasnijim radovima Freud (1917) definira traumu kao ekscesivnu količinu stimulusa, koja je prejaka da bi se proradila na normalan način.
Prvi svjetski rat donio je i nova razmatranja o traumi. Tako Freud (1919) opisuje "ratnu neurozu" kao posljedicu konflikta između mimodopskog ega i militantnog ega zadobivenog u ratnim, po život opasnim situacijama.
Razvijajući ovaj strukturalni model, Freud (1920) uvodi termin "traumatska situacija" za iskustvo nezadovoljstva i bespomoćnosti kada nelagoda i frustracija ne mogu biti prevladane ili olakšane. U svojim zadnjim radovima on ponovo naglašava značaj traume, premda ostavlja otvoreno pitanje imaju li svi neurotski poremećaji izvorište u traumatskom iskustvu. Općenito, možemo reći da je razmišljanje o traumi i "ratnoj neurozi" u psihoanalitičkoj teoriji rezultiralo novim spoznajama o etiologiji neuroza, prisilnog ponavljanja i koncepta anksioznosti.
Nakon Freuda psihoanalitičari su definirali psihičku traumu kao traumatsko iskustvo u kojem je ego preplavljen u tolikoj mjeri da je individua prisiljena upotrijebiti vrlo regresivne, preego mehanizme u suočavanju sa unutarnjim i vanjskim svijetom. Bez obzira na individualnu reakciju, takav stimulus oštećuje odbrambenu barijeru ostavljajući osobu bespomoćnom dezorganiziranih osjećaja, misli, ponašanja, uzrokujući regresivne fenomene.
Formiranjem dijagnostičkih kriterija i klasifikacijom stresom uzrokovanih stanja, nastojala se definiiati i trauma kao specifični stresor koji može uzrokovati poremećaje. Definicija se vremenom mijenjala pod uticajem novih spoznaja i činjenica iz oblasti psihotraumatologije. Tako u DSM-III- klasifikaciji pod traumom se označava prepoznatljivi stresor koji uzrokuje značajne psihičke simptome kod gotovo svake osobe. Ova neprecizna i široka definicija nastoji se bolje odrediti u DSM-III-R klasifikaciji, gdje je trauma definirana kao događaj koji nadilazi uobičajena ljudska iskustva i koji je gotovo uznemiravajući za svakoga. To može biti prijetnja fizičkom ili psihičkom integritetu individue, prijetnja članovima obitelji ili prijateljima, nagla destrukcija doma, ili zajednice, a također osoba može biti svjedok ranjavanja ili smrti usljed nesreće ili napada.
DSM - IV proširuje definiciju traume i opisuje traumu kao događaj u kojem je osoba bila izložena stvamoj ili prijetećoj smrti, ozbiljnom ranjavanju ili prijetnji fizičkom integritetu, svom vlastitom ili neke druge osobe, a da je pri tome reakcija osobe uključivala intenzivan strah, bespomoćnost ili užas.